Staklena vlakna i ugljična vlakna dva su uobičajena kompozitna materijala ojačana vlaknima i imaju neke razlike u svojstvima i primjeni:

Sastav i struktura: Stakleno vlakno je vlakno koje nastaje izvlačenjem rastaljenog stakla, a njegova glavna komponenta je silikat. Ugljična vlakna su vlakna izrađena od prekursora ugljičnih vlakana procesima karbonizacije i grafitizacije, a glavna komponenta je ugljik.

Čvrstoća i krutost: Karbonska vlakna imaju veću čvrstoću i krutost od staklenih vlakana. Ugljična vlakna su nekoliko puta jača od staklenih vlakana, a ugljična vlakna su također čvršća. To čini karbonska vlakna prikladnijima za neke primjene koje zahtijevaju veliku čvrstoću i malu težinu.

Gustoća i težina: Stakloplastika je manje gusta i lakša od karbonskih vlakana. Karbonska vlakna imaju nižu gustoću, ali su gušća od staklenih vlakana. Stoga ugljična vlakna mogu pružiti veću čvrstoću u istom volumenu, a istovremeno smanjuju opterećenje konstrukcije.

Otpornost na koroziju: Staklena vlakna imaju dobru otpornost na koroziju i mogu se oduprijeti eroziji kemijskih tvari kao što su kiseline i lužine. Otpornost karbonskih vlakana na koroziju je relativno slaba i zaštitne mjere mogu biti potrebne za određena kemijska okruženja.

Vodljivost: Ugljična vlakna imaju dobru vodljivost i mogu se koristiti u elektromagnetskoj zaštiti i vodljivim aplikacijama. Stakloplastika je izolacijski materijal i ne provodi struju.

Trošak: Općenito, ugljična vlakna su relativno skupa za proizvodnju i obradu, dok su staklena vlakna relativno jeftina. To je zato što je proces proizvodnje karbonskih vlakana kompliciraniji i zahtijeva visoke tehničke zahtjeve.

Ukratko, postoje razlike između karbonskih vlakana i staklenih vlakana u smislu čvrstoće, krutosti, gustoće, otpornosti na koroziju i cijene. Odabir odgovarajućeg vlaknastog materijala ovisi o specifičnim potrebama i zahtjevima primjene.